Deo ove priče sam ti već pričala, pre dvanaest godina. A događaj se desio još dvanaest godina pre toga. Sreća obiđe krug baš za toliko, svake po 30 kosmičkih koraka, pa onda ide iz početka, gde te zagolica tu se radostiš, gde te zaobiđe tu se zalepiš za zid i plačeš.
Bilo je, dakle, davno. Počelo je u tramvaju broj 13 koji je tada još uvek do Brda išao sa Kalemegdana. Videla sam aristokratske oči iz sna, najvodenije plave, skriveni pogled, belu kožu, pravilne crte lica i severnjačku, germansku lepotu. Sve to u jednom mladiću koga sam posle nekoliko meseci opet srela u tramvaju 13, a onda, pri trećem susretu, shvatila da je moj stariji kolega na studijama anglistike. Za jedan deo senzacija koje su usledile je bila zadužena moja emotivna praznina, lična preuveličana i nezrela dramaturgija, a može biti da je nešto od toga bilo blizu istine (osećala sam da mi je neobično poznat, kao da sam ga nekada videla ili sanjala). Sada, kao i sav realan svet, kažem da se odigralo infantilno zatreskivanje do daske, iluzornost zaljubljenosti, očaranost povezana sa unutrašnjim asocijacijama, što punim, što praznim, magloviti pokušaj ovaploćivanja svih pikarskih i musketarskih heroja iz istorijskih romana, uznesenost, zanesenost, nedozrelost. No, isto tako bih mogla da kažem da je ta nesrećna epizoda na verterovski način (bez tragičnih posledica, ali sa pomišljanjima na njih) bila glavni okidač da se vratim pisanju. Grandiozna stvar!
O, kakvih se tu salvi reči slilo u pesme, u moje dane na fakultetu i praznike kada ga vidim na katedri, u ludost od isključive, jednostrane hemije, u samozaljubljenost što sam ja, eto, izabrala nekog tako neobičnog, elokventnog, distanciranog, lepog, misterioznog, vrhunskog, pa su se ređali adiđari, parčiće vazduha je jela praznina, pa sunčevine, venecijanska dvorišta – sve u mojoj glavi. Sve drama do drame, u monoludilu, kog sam beskrajno volela. A ko nije bio bar jednom lud? Ili se ja to tešim? Ima ljudi koji brzo sazre, a ne kao ja, sa četrdeset.
Fascinantan deo ove storije je da sam smogla snage da mu priđem i zamolim ga da ga fotografišem, na šta je pristao. Fascinantan je jer sam tada bila povučena i nesigurna, ali topovsko sećanje na vruću sopstvenost je, izgleda, bilo jače. Fotografišem ga u Studentskom parku. Maj je. On stoji ispred spomenika Jovanu Cvijiću, objašnjava mi položaj sunca, u rukama mi je glomazni, pozajmljeni aparat, ruke drhte, na nogama barokne cipele, u glavi…
…šizofrenija, ali prijatna. Svetloplava kosa mu je obasjana suncem, još dalje iza se vidi PMF, on stoji sa rukama u džepovima farmerki iz kojih vire palčevi i smeje se. Kao suncokret. Na moju tužnu opasku kaže: „nije sve onako kako izgleda“ i daje mi do znanja da je tu kraj njegovog vremena, gledam kako se okreće, prolazi kroz prvu, veću kapiju parka, ta ramena u crnoj majici (nosio je stalno ili crno ili belo) i raspadam se, tu, u Studentskom, raščlanjavajućim podsvesnim potezima, na 34 stepena Celzijusa, ne sluteći da ću se još više raspadati sledeće godine, kada, shvativši da je pisac, pročitam jednu njegovu priču u antologiji (i dozvole mi da je prepišem u knjižari jer za tako obimnu knjigu nisam imala novca), u kojoj je opisao sebe u mojoj ulozi težnje i čežnje za idealom, samokažnajvanja i patološke, dijabolične prolepršanosti.
Poznati su ti, možda, nebesko beskrajni valjušci uljuljkivanja u nerealnosti, pa onda patnje, nemanja, koji se, valjda, kod normalnih osoba otkidaju od mesa rano, a kod „nenormalnih“, dok ne sazru, ostaju kao atavizmi. To je ono mladalačko stanje kad misliš da je stigla najveća bol u kojoj možeš da se valjaš, ali nije, nije, ima i većih, uvek ima većih, ako se buniš na sadašnju, gorku i baučnu može ti se dati i veća, pa da vidiš. Videla sam, mnogo kasnije. Rekla sam čak i – preseći ću vene. O, kakva nebuloza, iz perspektive sadašnjeg trenutka. Trajalo je. Pa prestalo. Reminiscencija je tu, ponekad, ali ne i tegoba.
Omiljeni park studenata Filološkog, Filozofskog i PMF-a (devedesetih najrevolucionarnijih) je davno bio sve i svašta – rimske terme (nađene pa zatrpane), groblje (ne znam više gde ga u ovom gradu nije bilo) – dok nije izgrađeno Kapetan-Mišino zdanje, parking fijakerista, okretnica tramvaja, pijaca ali i mesto gde su prvi put u gradu predstavljeni ćevapčići (u nestaloj sa vihorom kafani Rajić). Pijaca je otvorena 1824. i u omiljenoj beogradskoj zabavi – pijačarenju, kupovalo se od poljoprivrednih proizvoda do alaske ribe. „Pijaca kod Glavne policije“ (Glavnjače, sada je tu PMF) ili Velika pijaca, kako hoćeš, uglavnom, ceo trg je bio pravo prometište. Kasnije je pijaca skrajnuta na trotoare jer je projektovan park i postavljeni su spomenici, prvo Josifu Pančiću (koji nije dugo bio otkriven te se park nazivao i „park čoveka u džaku“), a vrevu je pojačavao tramvaj broj 1 koji se tu okretao. Nema na trgu više ni hotela Makedonija i Imperijal, ni kafane Ujedinjenje, koja je avanzovala u Beogradsku berzu, a sada je Etnografski muzej. Ali, ima, eto, nas, koji se smucamo pored Kapetan-Mišinog zdanja i Kolarčeve zadužbine, idemo na fakultete (večno ću voleti Filološki) i gorimo u Studentskom parku žarom neispunjenih želja, vatrom suludosti koja guta razum. U stvari, i nas je bilo pa prošlo, sada su tu neki novi studenti.
foto: opusteno.rsProđem parkom i sada, razume se. Volim njegove džemekaste, kamene amfore na rokoko ogradi sa po četiri ovnovske glave, ima ih 172 (mnoge su, nažalost, oštećene, osakaćene, iz nekih izbija mlečni, surutkasti kamen, jedna je odvaljena, ima samo zaobljeno dno). Nije, međutim, lako vratiti sećanje, iako je lepo. Ne boli stara bol, ali začika prolaznost, možda se provuče i koja izdajnička (ali sasvim prolećna i lagana) what if konstrukcija, prostruje žile kada prizovem prizor fotografisanja i osećanje naklonosti, opsednutosti, zaluđenosti, krajnje detinjastosti. Ali, kada smo najiskreniji, najbliži Kosmosu, kao landarava deca ili kao mudri ljudi sa preostalim sećanjima na dete u sebi? Kada smo najautentičniji, kao iskreno ludi ili socijalizovano primereni? Ili je sve, jednostavno, pitanje sujete? Dok ulazim u park pored mene prolazi devojka u presijavajuće tamnoteget, proštepanoj jakni i razgovara sa nekim preko mobilnog telefona: „Kakva sam budala, znači strašno!“, kaže. Jesmo li ikada budale ili ispunjavamo ono što mora biti?
Volim i dve kapije parka, kao kapije raja, kroz njih prolazim portal vremeplovnosti. Nekada su bile raskošne, zašto niko ne sredi park, očisti rđu i popravi ogradu? Mogu da vidim opet nas dvoje i taj maj u ovom februaru, i to šašavo umiranje posle njegovog odlaska sa „seta“. Stepenicama, naravno, prolaze studenti, pričaju o brojevima. Tri spomenika slične kompozicije i sa tirkiznom patinom su srž parka. Josif Pančić, Jovan Cvijić i Dositej Obradović. Romantične stamenosti. U parku su još, u tom trenutku ehoton kosa, bordo šal, bicikleti, sunčanje na ozeblom suncu, prigušeni, amortizovani zvuk trola, smeh, svađa zašto je veliki pas pušten bez povodca, turistički par iz Azije, zviždukanje, „prijatno“ i „doviđenja“, psi koji se koškaju, darkerska ženska ekipa, tri studenta na klupi od kojih jedan kaže: „Šta pijemo, položila je!“ I tu sam ja sa sećanjem koje je kao paralelna realnost, korak u pređašnju sebe, koja iz ove razdaljine vremena kao da nije postojala, a jeste, jer polet je neizbledeo. Kad stojiš na istom mestu gde si stajao pre 24 eona ili 24 sekunde, kao ti si, jesi li to ti? Mesto je isto. A ti? A ja? Kaješ li se? Ili si ponosan na svoja sećanja? A ja? Jesam. Na autentičnost, ma kako neiskusna bila. Tu se, među stablima sofore, divljeg kestena, gledičija, atlatskog kedra i javorolisnog platana, razgranava i jedan list iz dnevnika zvanog život. Tu, u parku u francuskom stilu, “po uzoru na stubove mosta Aleksandra trećeg u Parizu”, stojim opet ja, ona razorena i ova sastavljena, a, opet, jedna od bezbroj, iza potiljka mi je zdanje Kapetan Miše građeno za još jedan neostvareni ljubavni plan – njegove ćerke Sare i Đorđa Karađorđevića. Život ima svoj plan mimo nas. On zna ko se mora sresti u dugometražnom stripu, a ko samo u dve rečenice u oblačiću.
Beograd je upravo to – mogućnost. Pa kako ti se zalomi, ili kako ti zalomiš. Mogućnost da sretneš. Nekad susretneš, nekad se raziđeš posle prvog koraka. Koliko li je samo sastanaka i rastanaka bilo u Studentskom parku! Beograd to ti je preplitanje, prilika da upoznaš sebe, pređašnjeg, sa novim perjem, sa starom dušom, sa novom netaštinom koju je proizvelo iskustvo, u portalu vanvremena. Parkovi su odlično mesto preplitanje života svih koji su prošli kroz jednu tačku, na paralelnoj stazi, u realnom iskustvu, u udahu koji se regeneriše. Udišemo li mi iskustva ili ona udišu nas?
Autor: Ana Atanasković
Izvor: Esquire